DEI Bosna i Hercegovina
VIJEĆE MINISTARA - DIREKCIJA ZA EUROPSKE INTEGRACIJE

BiH i EU

Nakon što se krajem devedesetih godina stabilizirala sigurnosna situacija u državama Zapadnog Balkana, Europska unija je pokušala pronaći najbolju vanjskopolitičku strategiju za razvijanje političkih, trgovinskih i institucionalnih odnosa s državama ove regije.

Budući da ove države do tada nisu bile uključene u neki drugi mehanizam institucionalizacije odnosa s Europskom unijom, bilo je potrebno definirati dugoročne politike kojima će se otvoriti perspektiva članstva država Zapadnog Balkana u Europskoj uniji.

Ovaj vid politike Europske unije prema državama Zapadnog Balkana poznat je kao Proces stabilizacije i pridruživanja (PSP), koji je uspostavljen na prijedlog Europske komisije u svibnju 1999. godine.

PSP-om su obuhvaćene: Albanija, Bosna i Hercegovina, Hrvatska, BRJ Makedonija (sada Sjeverna Makedonija), SR Jugoslavija (sada Srbija i Crna Gora). Politika Europske unije putem PSP-a podrazumijevala je i zaključivanje sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju s ovim državama.

S obzirom na evidentne razlike u sigurnosnim, političkim, ekonomskim i drugim oblastima između pojedinih država, predviđeno je da sporazumi o stabilizaciji i pridruživanju, unatoč identičnoj osnovnoj strukturi, budu vrlo precizno prilagođeni političkim, ekonomskim i drugim okolnostima u svakoj pojedinoj državi.

Ciljevi PSP-a su stabilizacija regije i uspostavljanje područja slobodne trgovine te priprema ovih država za članstvo u Europskoj uniji. Poseban naglasak stavljen je na regionalnu suradnju, a napredak svake države ocjenjuje se na temelju sopstvenih zasluga.

Ključni elementi procesa su: ugovorni odnosi (sporazum o stabilizaciji i pridruživanju), trgovinski odnosi (autonomne trgovinske mjere), financijska potpora (Instrument pretpristupne pomoći), regionalna suradnja i dobrosusjedski odnosi.

Nekoliko važnih događaja potvrdilo je značaj PSP-a i opredjeljenje Europske unije da podrži države Zapadnog Balkana na njihovom putu ka članstvu u Europskoj uniji.

Na sastanku Europskog vijeća u Kelnu (3. i 4. lipnja 1999.), potvrđena je spremnost Europske unije za pružanje mogućnosti državama Zapadnog Balkana za potpunu integraciju i članstvo u Europskoj uniji na temelju Ugovora o Europskoj uniji i ispunjavanja kriterija iz Kopenhagena (1993.) i kriterija iz Madrida (1995.).

Potpora državama Zapadnog Balkana na putu ka Europskoj uniji potvrđena je i na sastanku Europskog vijeća u Santa Maria da Feiri (19. i 20. lipnja 2000.) na kojem je zaključeno da su sve države uključene u proces stabilizacije i pridruživanja potencijalne kandidatkinje za članstvo u Europskoj uniji, kao i da je cilj Europske unije što potpunija integracija država Zapadnog Balkana.

Formalnu podršku PSP-u predsjednici država članica Europske unije i država obuhvaćenih PSP-om dali su na samitu u Zagrebu (24. studenog 2000.).

Na samitu u Solunu (21. lipnja 2003.) podrška je osnažena i prvi put konkretizirana elementima pretpristupne strategije koji su do tada bili otvoreni isključivo državama kandidatkinjama za članstvo. Na istom sastanku usvojena je Deklaracija Solunskog sastanka na vrhu EU – Zapadni Balkan, kojom je prihvaćen i sadržaj dokumenta Europske unije pod nazivom “Solunska agenda za Zapadni Balkan: Kretanje prema europskim integracijama” (Thessaloniki Agenda for the Western Balkans: Moving towards European Integration). Usvajanjem Deklaracije, sve države su ujedno prihvatile i sadržaj Solunske agende i obvezale se na njezino provođenje.

Ovim dokumentom uveden je niz novih instrumenata i oblika suradnje između Europske unije i država u procesu stabilizacije i pridruživanja, koji su zasnovani na iskustvima prethodnih krugova proširenja (posebno petog kruga proširenja), uz ispunjavanje određenih uvjeta: europsko partnerstvo, suradnja u zajedničkoj vanjskoj i sigurnosnoj politici, parlamentarna suradnja, twining i TAIEX programi zajednice, povećanje proračuna programa pomoći CARDS državama u procesu stabilizacije i pridruživanja i planiranje novog instrumenta pomoći.

Osnovna obilježja PSP-a

Jedno od osnovnih obilježja PSP-a je jednaki uvjeti za sve. Države koje sudjeluju u Procesu stabilizacije i pridruživanja moraju ispuniti iste uvjete, među kojima su: postojanje stabilnih demokratskih institucija, vladavina prava, poštivanje i zaštita ljudskih prava, poštivanje i zaštita prava manjina, izgradnja tržišne ekonomije i regionalna suradnja. Pored navedenih uvjeta, Republika Hrvatska, Bosna i Hercegovina, SR Jugoslavija moraju ispuniti i obveze preuzete Dejtonskim, odnosno Erdutskim sporazumom, kao i odlukama Vijeća za provođenje mira (engl. Peace Implementation Council - PIC).

Drugo važno obilježje PSP-a je jasna perspektiva članstva. Na sastanku u Solunu 2003. godine stavljen je naglasak na jasnu perspektivu punopravnog članstva država Zapadnog Balkana te njihovu intenzivnu suradnju s Europskom unijom u cilju približavanja PSP-a i procesa pristupanja. Europska unija kroz PSP daje podstrek državama regije kao potencijalnim kandidatkinjama da nastave s jačanjem međusobnih odnosa u različitim oblastima kao što su: trgovina, investicije, infrastruktura, povratak prognanika, borba protiv organiziranog kriminala itd.

Napredak svake države koja sudjeluje u PSP-u prema Europskoj uniji ocjenjuje se samostalnim ispunjenjem obveza (Individualni pristup), koje proizilaze iz procesa pridruživanja. Neispunjavanje postavljenih obveza jedne države nema utjecaj na položaj drugih država.

U ovom je procesu velika pažnja usmjerena na regionalnu suradnju. U procesu PSP-a suradnja sa susjedima je od velikog značaja za napredak i pomoć državi u razvoju metoda i praksi koje su sastavni dio članstva u Europskoj uniji. Proces stabilizacije i pridruživanja stvara jake veze između svake države i Europske unije s jedne strane, dok s druge strane snažno ohrabruje suradnju između država PSP-a, kao i suradnju s njihovim susjedima.